Nedjelja, Listopad 21, 2018
   
Tekst

Pretraga PagPress sustava

VLČ. ZLATKO SUDAC: Kako je sve počelo?

AddThis Social Bookmark Button

Uskoro će se navršiti dvanaest godina od kada je vlč. Zlatko Sudac postao medijska atrakcija, odnosno od kada se za njega prvi puta čulo u široj javnosti. Prvi sam pisao o vlč. Zlatku Sucu, no nisam mogao ni slutiti kakav će religijski i medijski fenomen postati tada 28.-godišnji svećenik.

Imao je ugodan glas, a svojom je pojavom neodoljivo podsjećao na uobičajenu sliku Isusa. No, kako je zapravo počela priča o vlč. Zlatku Sucu? U nedjelju, 9. svibnja 1999. godine, rano popodne nazvao me prijatelj, novinar iz Zadra i rekao mi kako je na Pagu pronađeno nešto zanimljivo i kako ekipa HRT-a dolazi napraviti prilog o tome. Prilog je objavljen u Dnevniku. Rečeno je kako je zadarski geodet Zdenko Grbavac na Tustom Čelu kod Novalje otkrio neobičnu tvorevinu u kamenu koja bi, kako je rečeno u prilogu, mogla biti otisak NLO-a. Vijest je pobudila veliko zanimanje i na traženje urednika pisao sam o tome i tu sam tvorevinu uporno u tekstovima nazivao Paški trokut što su kasnije svi prihvatili i taj je naziv ostao (usprkos tome što je bilo dosta onih koji su tvrdili kako se ta tvorevina ne može nazvati Paški trokut jer je bliže Barbatima, Caski i Novalji nego Pagu). Paški trokut je u samo nekoliko tjedana postao fenomen, no ne samo u Hrvatskoj. Netko bi se mogao zapitati zašto se u priči o vlč. Zlatku Sucu spominje Paški trokut, međutim mora se spomenuti jer su te dvije priče, makar u svojim počecima, bile usko povezane. Upravo kada je zanimanje za Paški trokut bilo na vrhuncu i kada su na Tusto čelo počeli dolaziti brojni znatiželjnici telefonski poziv iz Novalje usmjerio je pažnju na jedan drugi fenomen. Rečeno mi je kako se u Novalji „događa pravo čudo s kapelanom, vlč. Zlatkom Sucem“.

Stjecajem okolnosti vlč. Suca sam zapazio nekoliko tjedana prije, kada je u crkvi Sv. Margarite u Pagu na Uskrs održao misu. Mnogi vjernici bili su, najblaže rečeno, zapanjeni načinom na koji je vlč. Sudac održao propovijed.

„Vikao je na nas i govorio da se moramo ostaviti materijalnog i svega ako želimo biti vjernici. Nikad nisam čula takvu propovijed,“ govorila je jedna žena nakon mise.

Pomislio sam da je vlč. Sudac u Novalji napravio neki eksces, ali prijatelj me uvjeravao kako se ne radi o tome, nego o pravom čudu i kako je to u Novalji glavna tema razgovora. Ispričao mi je neke pojedinosti, a to što je rekao bilo je vrlo zanimljivo. No, kao i u slučaju Paškog trokuta, pojavila se dilema-treba li o tome pisati ili ne. Priča je bila medijski atraktivna, ali sam imao neugodna iskustva pišući o nekim drugim neobičnim stvarima što su se događale na Pagu i zbog toga sam smatrao kako bi tu temu trebao obraditi novinar koji nije iz Paga. U Pagu su, kada se radi o fenomenima „na rubu znanosti“ postojala dva oprečna stava. Jedni su smatrali kako se o takvim temama treba što više pisati jer to pobuđuje veliko zanimanje javnosti što je besplatna i najbolja promidžba za područje gdje se takve stvari događaju (što bi bilo s Međugorjem da se o tom fenomenu nije mjesecima uporno pisalo?), a s druge strane su bili oni znatno glasniji koji su pisanje o takvim temama ismijavali i omalovažavali. Urednici u „Novom listu“ sam ispričao o događaju i predložio sam da tekst o vlč. Zlatku Sucu napravi netko drugi. No, smatrala je kako će biti najbolje da ja to napravim, „a poslije ćemo vidjeti“.

Napisao sam tekst od dvadeset sedam redaka, a kao ilustraciju sam poslao fotografiju crkve u Novalji. Idućeg dana tekst je objavljen u lokalnoj rubrici. "STIGMA KRIŽA NA ČELU KAPELANA". Reakcije nisu izostale, izrugivanje, podsmjeh…To se i očekivalo. U to sam vrijeme radio i za „Slobodnu Dalmaciju“ pa sam nazvao urednika u Zadru i rekao mu o vlč. Zatku Sucu. Procijenio je kako je vijest zanimljiva i kako bi to mogla biti senzacija. Međutim, nakon prvog kratkog teksta objavljenog u "Novom listu", a koji je bio na razini osnovne informacije, trebalo je napisati opširniji tekst s puno više pojedinosti, pronaći sugovornike... Pokazalo se kako to neće biti lako. U Novalji nije bilo moguće pronaći sugovornika koji bi za novine rekao nešto o vlč. Sucu i zbog toga je bilo vrlo teško doći do konkretnih pojedinosti važnih za veći članak. Ipak, najveći je problem bio što vlč. Sudac nije želio govoriti o onome što mu se dogodilo, nije želio ispričati priču o sebi, pa čak ni dati bilo kakvu, pa ni najkraću izjavu. Gotovo cijeli dan sam proveo u traženju sugovornika, bilo koga tko bi rekao makar jednu rečenicu o vlč. Sucu, ali sve je bilo uzaludno. Nazvao sam novaljskog župnika don Dragu Ljubičića, ali on je odlučno odbio dati bilo kakvu izjavu. Idućeg dana sam nazvao prijatelja iz Novalje, onog istog koji mi je i dao prvu informaciju o vlč. Zlatku Sucu i molio ga da mi ispriča sve što zna pa ću ja, rekao sam mu, nekako nastaviti s istraživanjem.

„Nikada nećeš doznati što se stvarno dogodilo, a to ni ja ne znam,“ uzvratio je.

Ispričao mi je sve što je znao, pa premda u toj priči nije bilo dovoljno pravog materijala, ipak sam dobio neke informacije koje su mi pomogle u traženju novih pojednosti. Na primjer, doznao sam kako je vlč. Sudac iz Vrbnika na Krku gdje mu živi obitelj. U telefonskom imeniku sam potražio broj obitelji Sudac u Vrbniku i nazvao. Javila se majka vlč. Suca, vrlo ljubazna gospođa. Iznenadio sam se kada je, nakon što sam se predstavio, pristala razgovarati o Zlatku Sucu. Na kraju razgovora sam je pitao što misli o onome što se događa njenom sinu. Odgovorila je: „Sve je to istina, vjerujte, sve je to istina.“ Tako sam, uz ono što sam već objavio u „Novom listu“, da se vlč. Sudcu pojavila stigma križa na čelu, doznao i brojne druge pojedinosti. Ukratko, jedne se večeri (vjerojatno u četvrtak, 13. svibnja) vlč. Sudac nalazio u društvu prijatelja u jednoj obiteljskoj kući u Novalji. Razgovaralo se o tada vrlo aktualnoj temi, o Paškom trokutu, a vlč. Sudac je govorio kako je Paški trokut oličenje Svetog Trojstva. Za vrijeme razgovora vlč. Sucu je pozlilo, ustao je, a iz nosa i ušiju mu je poteklo malo krvi. Otišao je u kupaonicu i kada se vratio na čelu mu je bila stigma u obliku križa što je sve prisutne začudilo. Idućeg jutra Novaljom se brzo širila vijest o tom neobičnom događju i do poslijepodneva su već svi znali što se dogodilo, ali kao po nekom dogovoru, o tome se nije pričalo nikome izvan Novalje. Tako je to trajalo nekoliko dana, a onda se vijest ipak počela širiti i izvan Novalje, no činilo se kako nikome nije osobito zanimljiva. Nakon toga je objavljen prvi članak u novinama i sve se počelo mijenjati. Osim tih pojedinosti, doznao sam i ponešto o životu vlč. Suca. Vlč. Sudac je u Novalji bio omiljen, osobito među mladima s kojima se rado družio u kafićima i otvoreno je s njima razgovarao o svim temama. Dobro je slikao i bio je s izaslanstvom Novalje u SAD gdje su na aukciji prodavane njegove slike, a prihod je bio namijenjen izgradnji Pastoralnog centra. Doznao sam da je vlč. Sudac rođen 1971. godine u Rijeci te da je na Krku završio osnovnu i srednju školu. Postao je strojarski tehničar, ali je želio nastaviti studij pa je upisao filozofiju i psihologiju. Međutim, u 22. godini se odlučio za svećenički poziv. Zaredio se 29. lipnja 1998. godine. To je bilo dovoljno za veći novinski tekst, napisao sam ga i poslao. Međutim, znatiželju je pobuđivala nagla promjena u životu vlč. Suca. Zašto je ostavio studij filozofije i psihologije i svjetovni život i odlučio se za svećenički poziv? Preko jedne djevojke s Paga koja je u Rijeci završila studij filozofije i psihologije došao sam u kontakt s dvojicom bivših kolega Zlatka Suca, no od njih nisam ništa doznao. Dugo ga nisu vidjeli i nisu znali ni gdje je ni što radi. Međutim, dva dana kasnije, preko redakcijskog broja „Novog lista“ javio mi se muškarac koji je rekao da je studirao s vlč.Zlatkom Sucem i da ga dobro poznaje. Ispričao je kako je Sudac vrlo dobar i drag i kako pretpostavlja da se za svećenički poziv odlučio zbog nesretne ljubavi. Navodno se u 17. godini zaljubio u neku djevojku, ali je ta ljubav bila nesretna, a on ju nije mogao zaboraviti i to je utjecalo na njegovu odluku, na povlačenje iz svjetovnog života. Kako tu priču nije bilo moguće provjeriti, nisam je objavio. Činilo se kako se vlč. Sudac trudi izgledati kao Isus. To mu nije bilo teško. Imao je dugačku kosu i bradu, izduženo, pomalo ispijeno lice, velike oči, prodoran pogled, oblačio se u bijelo i sve je to odgovaralo predodžbi Isusa sa slika kakve se nalaze u crkvama. Pričalo se kako navečer, obučen u bijelo, šeće obalom, kako tvrdi da može zaustaviti vjetar i levitirati, ali ništa od toga nije bilo moguće provjeriti. U susretu s vlč. Sucem mogao sam primijetiti kako su mu podočnjaci dosta istaknuti, kao da nedovoljno spava, na trenutke je djelovao zamišljeno, a na trenutke izuzetno opušteno, govorio je uvjerljivo i činilo se kako mu medijska pažnja koju je počeo pobuđivati nimalo ne smeta. Stigma na čelu sve je zanimala, ali ju je prekrio flasterom. Tri dana nakon što je objavljen prvi tekst o Zlatku Sucu, u Pag su stigli urednik dopisništva „Jutarnjeg lista“ u Zadru Mario Vuksan i fotograf Jadran Babić. Nakon što smo kratko razgovarali na rivi, otišli su u Novalju i bili su na misi koju je vodio vlč. Sudac. Po povratku iz Novalje Jadran Babić je rekao kako „tu ima nešto“. „Jutarnji list“ je objavio veliki tekst o Zlatku Sucu, a nakon toga su u Novalju počele dolaziti brojne novinske i televizijske ekipe. No, pojavili su se i problemi. Ponašanje vlč. Suca kod nekih je izazivalo skepsu i podsmjeh i prigovaralo mu se što načinom oblačenja i inzistiranjem na sličnosti s Isusom želi privući što veću medijsku pažnju. Takvi su to smatrali svetogrđem, a osobito su smatrali svetogrđem tvrdnje kako može levitirati. S druge strane sve je bilo više onih koji su ga htjeli vidjeti i prisustvovati njegovim propovijedima. Priča o vlč. Sucu postala je kontroverzna, sve se zakompliciralo i u takvoj je situaciji bilo teško objektivno pisati o onome što se događa. Bilo je i napetih situacija jer se pojavio fanatizam. Pojavili su se fanatični sljedbenici vlč. Suca, ali i njegovi fanatični protivnici koji su smatrali kako on zloupotrebljava vjeru za vlastite interese. No, oni prvi s vremenom su nadglasali i nadjačali one druge. Zavladala je neka vrsta euforije. Na primjer, a što je kasnije zaboravljeno, upravo zbog vlč. Zlatka Suca na Paški trokut su počeli dolaziti brojni vjernici. Iz Paga su mnogi vjernici, organizirano u autobusima odlazili u Novalju na misu. Na misu u Novalju su odlazili čak i neki od onih koji su prije ismijavali novinske tekstove o vlč. Sucu. U Novalju su u sve većem broju počeli dolaziti i vjernici izvan otoka. Vlč. Sudac je postao medijski i religijski fenomen i on je to, kako se činilo, prihvaćao kao nešto normalno. U Novalji je bilo dosta onih koji su smatrali kako medijska eksponiranost vlč. Suca nije dobra i kako će vlč. Sudac zbog svoje popularnosti biti premješten iz Novalje. To se doista i dogodilo. Krčka biskupija je vlč. Sucu dala novu službu. Kada je vlč. Sudac otišao iz Novalje nazvao me novaljski pjesnik i ugostitelj Boris Palčić Caskin. Rekao mi je kako je organizirao potpisivanje peticije za povratak vlč. Zlatka Suca u Novalju. Predao mi je i tekst peticije koju je potpisalo nešto više od stotinu mještana Novalje. Međutim, sve je bilo uzaludno.

„Božji čovjek je nastao ovdje, u Novalji i jesmo li dovoljno razmislili o tome da nismo Boga uvrijedili time što radimo,“ govorio je Boris Palčić Caskin. „Novalji je učinjena nepravda, vjernici su ga voljeli, obožavali. Zašto su nam ga uzeli?“

Mnogi su, baš kao i Boris Palčić Caskin govorili kako je vlč. Sudac u Novalji napravio puno toga dobrog, osobito među mladima. Tvrdilo se kako je neke spasio od ovisnosti o drogama te kako je u mnoge mlade usadio vjeru i tako im dao smisao života.

Koncem lipnja 1999. godine prvi puta je rečeno zašto nitko ne govori o načinu na koji se vlč. Zlatku Sucu pojavila stigma. Svjedoci tog događaja su šutjeli jer im je tako naredio župnik don Ljubičić.

Priča o vlč. Zlatku Sucu se nastavila njegovim odlaskom u rimsku kliniku „Gemelli“ gdje je potvrđeno kako njegova stigma nije lažna. Obavljao je službu u Pastoralnom centru u mjestu Čunski na Lošinju gdje je, upravo zbog njega, dolazio velik broj vjernika. Vlč. Sudac je počeo putovati po Hrvatskoj i po svijetu, vodio je mise, držao propovijedi i sudjelovao u raznim vjerskim programima na koje je dolazio velik broj vjernika.

Životni put odveo je vlč. Suca iz Novalje, ali ostat će upamćeno kako je svoje javno djelovanje počeo upravo u Novalji gdje mu se i pojavila stigma u obliku križa.

J. Portada/PagPress

    

zanimljivosti

Fotografija te vodi u galeriju!

Prijava korisnika