Utorak, Studeni 20, 2018
   
Tekst

Pretraga PagPress sustava

Josip Portada: OTOČNE LEGENDE: "Legenda o Caski" (iz knjige J. Portada: "Legende otoka Paga")

AddThis Social Bookmark Button

"Legenda o Caski" je jedna od stotinjak legendi s otoka Paga koje su, uglavnom usmenom predajom, stigle do suvremenog doba. Od 1989. godine skupio sam ih većinu (72) i složio u rukopis koji ima radni naziv "Otočne legende". "Legenda o Caski" je slična biblijskoj priči o Sodomi i Gomori, ali ipak drugačija. U svakom slučaju, ona je dio, vrlo bogate, pučke književnosti (usmene književnosti) otoka Paga i govori o uništenju jednog i stvaranju drugog grada.

Legenda o Caski

U davna vremena na zapadnom dijelu Paške uvale nalazio se bogat i lijep grad Caska. Stanovnici Caske su bili dobri trgovci i s vremenom su stekli silno bogatstvo u imanjima, zlatu, srebru i draguljima. Uživajući u svojem bogatstvu, postali su oholi i obijesni, odali su se tjelesnim užicima i udaljili su se od Boga. Bog je sve to vidio i odlučio je kazniti Casku i njezine stanovnike. No, anđeo koji je sjedio s desne strane Božjeg prijestolja je rekao: "Možda u Caskoj postoji pravednik kojeg bi trebalo spasiti."

Bog je odgovorio: "Pođi u Casku i ako nađeš pravednika, spasi ga, da ne strada zbog tuđeg grijeha".

Anđeo je došao u Casku u liku siromašnog putnika. Obišao je grad i posvuda je vidio blud, razvrat, obijest i oholost. Praveći se gladan, stanovnike je molio za pomoć, ali su mu se oni, oholi kakvi su bili, rugali i smijali. Nitko mu nije želio pružiti utočište i ugostiti ga. Obilazeći Casku, anđeo je naišao na kuću s vrtom, a u vrtu su bile dvije sestre, Bona i Mala. Bona je čistila korov, a Mala je ležala pored golemog stabla smokve. Vidjevši siromašnog putnika, Bona ga je pozvala kako bi ga pogostila, ali Mala se tome usprotivila.

"Zar ćeš ugostiti bijednika kojem je odjeća isparana i prljava, a torba prazna?" rekla je.

Bona je podsjetila svoju sestru na stari običaj i obavezu da se siromahu mora pomoći i ugostiti ga. Mala se naljutila na svoju sestru i odlazeći iz dvorišta, na anđela je bacila blatnjavu zemlju.

"Eto, pogostila sam ga," rekla je i nasmijala se.

Bona je pozvala anđela u kuću, postavila je stol i dala mu najbolje jelo i vino koje je imala. Dok je anđeo jeo, došla je Mala i u jelo je bacila žive crve koje je nakupila u dvorištu.

"Bijednik kao ti nije navikao na bolje," rekla je.

Anđeo je zahvalio Boni i nastavio obilaziti Casku. Mala je otišla u gradskoj kupelji, gdje su se bogati stanovnici Caske cijele noći odavali tjelesnim užicima. Bona je ostala u kući. Kada se spremala na počinak, netko je zakucao na vrata i kada ih je otvorila, pred njom je stajao onaj isti siromah kojeg je pogostila ručkom.

"Siroti čovječe, kako ti mogu pomoći?", upitala je Bona.

"Kada sam prolazio pored gradske kupelji, tvoja sestra Mala je nagovorila ljude da me polijevaju vodom, i evo me mokrog kod tebe. Dozvoli mi da uz vatru osušim odjeću kako bih mogao nastaviti put."

Bona se sažalila i pustila je siromaha u kuću. Anđeo je sjeo uz vatru.

„Vjeruješ li u Boga?", pitao je. "Služiš li mu svojim primjerom? Zazivaš li njegovo ime i moliš li mu se?“

Bona mu je odgovorila : "Molim se Bogu i svojim primjerom želim služiti drugima, ali nitko me ne sluša nego me ismijavaju. I sestra me ismijava."

Vidjevši da je u svemu pravedna pred Bogom, anđeo joj je rekao : "Sutra u zoru, prije nego se pojavi Sunce, uzmi svoje stvari i izađi iz grada. Kreni prema jugu puteljkom što vodi uz more. Zaustavi se na mjestu na kojem, uz izvor vode, raste visoki bor. Okrijepi se vodom i ondje predahni. Napravi kako ti je rečeno jer sutra, kada zasja Sunce, Caska će nestati, potonut će na dno mora."

Tek što je to rekao, anđeo je poprimio svoj pravi oblik, zasjao je poput zvijezde i nestao. Bona je shvatila da je razgovarala s anđelom, Božjim glasnikom, kleknula je i molila se do zore. U zoru je uzela svoje stvari i izašla je iz grada. Na vedrom nebu još su slabašno treperile zvijezde, uzmičući pred prvim svjetlom koje se uzdizalo na istoku. Hodala je puteljkom što uz more vodi prema jugu.

Kako je anđeo rekao, tako se i dogodilo. Kada je na istoku zasjalo Sunce, tlo se zatreslo, zapuhao je jak vjetar, lomio je stabla i na moru je podigao velike valove. Na Casku je, uz strašnu grmljavinu, s neba pala velika plamena kugla. Bljesnulo je žarko svjetlo, jače od Sunčevog. S litica koje su se uzdizale nad morem je otpadalo kamenje, rušila su se stabla, a u tlu su se otvorile duboke pukotine. S mjesta na kojem je pala kugla, vjetar je raznosio strašni, sumporni dim. Bona se prestrašila i zavukla se u udubinu uz puteljak. Molila se Bogu jer je mislila da će se i njeno sklonište urušiti. Kada je Sunce bilo posred neba, tlo se umirilo, vjetar je utihnuo i Bona je, prestrašena, izašla iz skrovišta. More je bilo mirno, a nebo vedro kao za najljepšeg ljetnog dana. Pogledala je prema mjestu na kojem se još u zoru nalazila Caska. Na obali, na kojoj nije bilo kuća, je gorjela vatra, a iz mora se uzdizala gusta para. Kako je anđeo rekao, tako se i dogodilo. Caska je potonula na dno mora. Sa stanovnicima Caske, s kućama, palačama i zidinama, na dno mora su potonuli zlato i dragulji.

Sunce se spuštalo prema zapadu kada je Bona došla do visokog bora pored kojeg je bio izvor vode. Obradovala se jer je došla do mjesta o kojem joj je govorio anđeo. S izvora je uzela vodu i okrijepila se. Sjela je kako bi se odmorila. Naišao je mladi pastir i upitao je tko je i odakle je došla, a ona mu je ispričala sve što je doživjela i što je vidjela.

Bona i mladi pastir su dugo pričali, a anđeo im je u srca usadio ljubav. Ostali su zajedno i uz izvor su napravili dom. I njihova djeca su ondje, uz izvor, izgradili svoje domove. S godinama su se množile kuće i ljudi, nastalo je novo naselje koje je, po izvoru vode, nazvano Pag. Izvor pored kojeg je Bona susrela mladog pastira i danas se nalazi na mjestu na kojem je bio i onog dana kada je došla iz Caske i zagrabila vodu kako bi se okrijepila.

 

copyright: Josip Portada

 

____________________________________________________________________

Nakon objavljivanja legende o Caski na e-mail adresu Pag-pressa stigao je određen broj komentara i razmišljanja, ne samo lijepih i pohvalnih, nego i zluradih kakvi redovito dolaze od krajnje neupućenih. Neki od neupućeni tvrde kako su se dvije sestre iz legende o Caski zvale Buga i Vuga. Ne želeći ulaziti u dublju raspravu o tome, navodim samo kako su Buga i Vuga dio općehrvatske mitologije, a nalazimo ih u raznim etimološkim standardima, no najčešće kao Tuga i Buga (odn. Vuga). To su bile dvije sestre koje su zajedno s još petero braće, Kluk, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, u vrijeme bizantskog cara Heraklija (610-640) predvodile Hrvate iz Bijele Hrvatske (iza Karpata, najvjerojatnije oko Krakova u Poljskoj) na današnju hrvatsku obalu. Ova legenda, s imenima dviju sestara spominje se u većini literature o povijesti Hrvata koja ju prenosi iz djela nastalog sredinom 10. stoljeća - "O upravljanju carstvom" Konstantina Porfirogeneta. Tuga, Buga, Vuga i sl. nemaju veze s legendama otoka Paga.

Za pojašnjenje nedoumica oko imena Buga i Vuga preporučam sljedeću literaturu:

- Gjalski, Ksaver Šandor, „Dolazak Hrvata“

- Mayer, Milutin, „Dolazak Hrvata : povijesna pripovijest iz VII. vijeka,“

- Tica, Milka: „Sunčeva djeca: legende o Hrvatima“

-Goldstein, Ivo, "Hrvatski rani srednji vijek",

-Katičić, Radoslav, "Uz početke hrvatskih početaka : filološke studije o našem najranijem srednjovjekovlju",

-Klaić, Vjekoslav, "Povijest Hrvata : od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća,"

-Macan, Trpimir, "Povijest hrvatskoga naroda,"

-Šišić, Ferdo, "Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara"

J.P.

    

zanimljivosti

Fotografija te vodi u galeriju!

Prijava korisnika