Subota, Studeni 25, 2017
   
Tekst

Pretraga PagPress sustava

IZ PROŠLOSTI PAGA: PUSTINJACI I CRKVA SV. MARIJE MAGDALENE

AddThis Social Bookmark Button

Prema povijesnim dokumentima u Pagu je monaštvo bilo prilično rasprostranjeno, a od svih monaških zajednica koje su postojale, posebno su zanimljivi pustinjaci sv. Marije Magdalene. Pustinjaci nisu bili dobrodošli u svim dalmatinskim gradovima, ali u Pagu im je, prema Statutu Općine paške iz 1443. godine, bilo dozvoljeno naseljavanje.

Nije poznato kada su pustinjaci sv. Marije Magdalene prvi puta došli na Pag, no u srednjem vijeku je zabilježeno postojanje njihovih malih zajednica i njihova imovina. Živjeli su sami ili u malim grupama, na otvorenom, uz šume ili u šumama, a zimi su se sklanjali u pećine ili udubine u kamenjaru. U Bošani je 2010. godine pronađeno udubljenje u tlu, uokvireno kamenom brušelom, što je moglo služiti pustinjacima, ali za to još nema dokaza. Zanimljivo je da su mnogi pustinjaci u pećinama uređivali i redovito održavali oltar posvećen sv. Mariji Magdaleni. Neki autori navode kako su njegovali i širili ezoterično učenje i duhovnost prvih kršćana, te su težili mističnoj spoznaji, no za to, barem na Pagu, nema dokaza. Pustinjaci su živjeli odvojeno od društvene zajednice, sela i gradova, kako bi se na miru, neometani od bilo koga, mogli posvetiti kontemplaciji. Na svaki način su izbjegavali poistovjećivanje s monasima samostancima (cenobitima), a posebno su se razlikovali odjećom, koja je bila bitno drugačija od cenobitske.

Uz staru cestu Pag-Novalja, podno brda na kojem se nalazi najviši otočni vrh sv. Vid, nalaze se ostaci crkve sv. Marije Magdalene oko koje su se okupljali paški pustinjaci. Njihovo postojanje i vezu s crkvom sv. Marije Magdalene, među ostalim, potvrđuje dokument o vlasništvu iz 1452. godine prema kojem "pustinjaci sv. Marije Magdalene imaju vinograd kod šume sv. Vida i Modesta". U dokumentima se crkva sv. Marije Magdalene prvi puta spominje 1393. godine, zahvaljujući vječitom sporu Kaptola zadarskog i Kaptola paškog o tome što kome na otoku pripada. Iz dokumenata proizlazi kako je crkva sv. Marije Magdalene, u određenim povijesnim razdobljima, imala značenje granice posjeda. U 19. stoljeću se još nazivala izvornim imenom. U 20. stoljeću iz naziva crkve je izostavljeno ime Magdalena i crkva se od tada naziva crkva Sv. Marije. Po crkvi je naziv dobilo i naselje Sveta Marija. Prof. dr. Emil Hilje navodi kako je crkva sv. Marije Magdalene 1603. godine bila dobro sačuvana, a 1823. godine bila je zapuštena i urušena. Prema arhitektonskom snimku kojeg je izradio Ivan Tenšek, crkva sv. Marije Magdalene bila je dugačka 8, 50 metara, a široka 5, 40 metara i imala je oblik izduženog pravokutnika s dubokom polukružnom apsidom. Spadala je u red srednje velikih crkvi na otoku Pagu. Zidovi crkve su rađeni od kamena različite vrste, dok je polukupola bila izgrađena od sedre, poroznog kamena kakav se može pronaći uz lokve i potoke. Crkva je bila pokrivena škriljama (škrijama). Do kraja 20. stoljeća, na mjestu nekadašnje crkve sv. Marije Magdalene, postojali su ostaci apside s malim prozorom, ostaci apsidalnog zida i temelji sjeveroistočnog zida. Na zidovima je bilo ostataka žbuke, a u apsidi je bilo tragova crvene boje.

Nije poznato kada su pustinjaci sv. Marije Magdalene otišli iz Paga. Može se pretpostaviti kako je, u renesansnom duhu novog grada Paga, njihovo postojanje postalo suvišno ili se nisu mogli uklopiti u koncept života renesansnog Paga. No, zahvaljujući njima, ostali su dokumenti koji potvrđuju kako je u 16. stoljeću na zapadnoj strani sv. Vida bila šuma. Crkva sv. Marije Magdalene je u prošlosti Paga imala veliko značenje, ali njena sudbina je tužna, kao i sudbina mnogih drugih paških crkava, kapelica i spomenika kulture. O crkvi sv. Marije Magdalene se nitko ne brine i njezini ostaci, na temelju kojih se crkvu moglo obnoviti, ubrzano propadaju i nestaju.

 

Josip Portada

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

    

zanimljivosti

Fotografija te vodi u galeriju!

Prijava korisnika