Ponedjeljak, Travanj 23, 2018
   
Tekst

Pretraga PagPress sustava

U SJEĆANJE: DON ŽIVKO KUSTIĆ (1930.-2014.)-DONOSIMO NOVINSKI RAZGOVOR NAPRAVLJEN U PAGU U KOLOVOZU 1990. GODINE

AddThis Social Bookmark Button

Don Živko Kustić je često dolazio u Pag, grad svojeg djetinjstva. Pri gotovo svakom dolasku sudjelovao je u liturgijama, osobito svečanima, primjerice za Velu Gospu. Vjernici su ga izuzetno cijenili. Na ljeto 1990. godine don Živko Kustić je sudjelovao u pripremi i u proslavi Vele Gospe i tom prigodom je napravljen novinski razgovor dio kojeg ovdje donosimo. Razgovor je vodio Josip Portada.

Ante Živko Kustić-hrvatski grkokatolički svećenik, rođen je u Splitu 1930. godine, odrastao je u Pagu, maturirao u Šibeniku, studij teologije je započeo u Splitu, a dovršio u Zagrebu. U međuvremenu je studirao matematiku i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1958. godine. Župnikovao je na Žumberku. Član uredništva „Glasa koncila“ od pokretanja tih novina 1963. godine, a od 1972. godine je glavni i odgovorni urednik. Poznat je kao „don Jure“ po rubrici „Pismo seoskog župnika“. U „Malom koncilu“ već od 1971. godine razvija izvorno hrvatsku katehezu oslobođenja („Mali ključ Biblije“) i piše niz vjeronaučnih priručnika za sve uzraste. Beletristička su mu djela romani „Dječak u prozoru“ i „Zaljubljeni robovi“ te životopisi „Dobrovoljac bunkera gladi“, „Djevojka sa zlatnim križem“ i „Sonja“. Uz novinarski i publicistički rad, vodio je niz duhovnih vježbi za svećenike i pučke misije za naše vjernike po domovini i svijetu.

-Vaše se ime često spominjalo u raznim polemikama u kojima su Vas, ne tako rijetko, nazivali militantnim klerikalistom. Takva je slika u javnosti o Vama, zahvaljujući nenaklonjenim Vam medijima. Što danas mislite o tome?

KUSTIĆ: U Crkvi i u dobrom dijelu suvremenih političkih krugova smatraju me istaknutim antiklerikaristom jer trajno se borim za razdvajanje Crkve od Države. Naime, duboko sam uvjeren i više puta sam napisao, da je demokracija najviši domet evanđeoskih zahtjeva u društvenom i narodnom životu, i da je, prema tome, laička država vrlo dragocjena stečevina civilizacije. Militantnim klerikalistom su me zvali oni koji su od boljševičkog ateizma učinili religiju, jer sam vrlo uporno, kao glavni urednik katoličkih novina i kao propovijednik, pobijao taj njihovi crveni klerikalizam, a oni su onda uzvraćali nazivajući me katoličkim klerikalistom. Danas, to se može zamijetiti i u više mojih zahvata u programu proslave Vele Gospe u Pagu, možda i bez dovoljno obzirnosti, upozoravam nove političke čelnike koji su osobno vjernici, da ne predstavljaju samo vjernike te da u javnim nastupima ne trebaju biti odveć pobožni. No, što je klerikalizam? Recimo da je to preuzimanje političke vlasti od strane crkvenih struktura ili takozvano partnerstvo, što znači-sudjelovanje Crkve u vlasti. Klerikalizam bi bio, u ovom našem slučaju, kada bi se Crkva ponašala kao vladajuća partija, a kršćanstvo kao vladajuća ideologija, kada bi se počelo bilježiti tko ide, a tko ne ide u crkvu i po tome ocjenjivati novu moralno-političku podobnost. Koliko je do mene, željan sam i militantno se boriti protiv takvog klerikalizma. Zašto? Zato što sam biblijski vjernik, a sloboda je glavni sadržaj i zadatak Biblije.

-Novine kojima ste Vi glavni urednik, kroz dugi niz godina su bile jedine katoličke novine na ovim prostorima. Da li je ikada ot strane partije ili vlasti bilo kakvih ponuda za suradnju, političku ili kakvu drugu? Na primjer, poradi smirivanja određenih situacija ili možda radi popularizacije određenih ideja u narodu.

KUSTIĆ: „Glas koncila“ se u novinskom obliku pojavio 29. rujna 1963. godine, na dan sv. Mihovila, i to nakon jednogodišnjeg izlaženja šapirografiranog biltena koji se zvao „Glas koncila“. U prvom uredništvu bili smo kolega Pavlinić i ja. Glavi i odgovorni urednik postao sam 1972. godine. Čvrsto se nadam da ću se uskoro toga osloboditi. Novine su nastale u sasvim osobitom povijesnom trenutku Drugog vatikanskog koncila koji je označio otvaranje Crkve prema suvremenom svijetu. Crkva u Hrvata bila je spremna za taj trenutak, dočekala ga je čvrsta, što treba zahvaliti junačkom držanju kardinala Stepinca koji je bio uzor za svećenstvo i narod. Državna vlast je u ono doba zaključila da mora dopustiti naše katoličke novine kao neki znak da se ovdje vjera navodno ne progoni i kao stanoviti ventil sve snažnijim zahtjevima za vjerskim slobodama. Političku suradnju nam nisu mogli ponuditi jer na Stepinčevom kaptolu nitko nije bio voljan za takav razgovor. Razumije se da smo nastojali biti razumni. Četiri puta je „Glas koncila“ bio zabranjen, zaplijenjen, ja sam osobno bio pod istragom i pred sudom, no osude su bile uvjetne i novčane, a više puta sam duže ili kraće vrijeme bio bez putovnice. „Glas koncila“ je u svijetu stekao ugled za neko vrijeme jedinih značajnijih novina između Istre i Kamčatke kojima komunistička vlast nije mogla manipulirati. Poslije su se, hvala Bogu, pojavile vjerske novine u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu i drugdje. Sada ima toliko slobodnih novina i novinara da i u tom smislu možemo među veterane ili u muzej voštanih figura.

 

-Komunistička vlast je bila apsolutna i često efikasna u svojim represivnim oblicima. Čudi stoga što s vama ni na koji način nisu mogli manipulirati.

 

KUSTIĆ: A što su mogli? Mogli su nas samo zabraniti, što bi im jako škodilo međunarodnom ugledu i odnosima sa Svetom stolicom. A čini se da im je do tih odnosa bilo jako stalo.

 

-Osjećate li danas, poslije svega što se dogodilo u Hrvatskoj, da je došlo Vaših pet minuta?

 

KUSTIĆ: Ne, nego mislim da je mojih četvrt stoljeća u službi prošlo i da pripadam jednom sasvim osobitom i zaokruženom povijesnom razdoblju.

 

-Pa ipak, mnogo je toga sada drugačije. Počeo je razvoj parlamentarnog, demokratskog političkog sustava.

 

KUSTIĆ: Sretan sam što je došlo vrijeme, ne daj Bože pet minuta, kada ovakvo služenje crkvenih novina i crkvene zajednice nije više toliko potrebno. Crkva, naime, uskače u obranu osnovnih ljudskih prava i sloboda onda kada su sve druge organizirane snage u tome zapriječene. Čim narod ima demokratsku vlast Crkva ne mora niti treba vršiti tu ulogu, premda je država dužna trajno usmjeravati javno mnijenje prema sve većoj i punijoj slobodi.

 

-Crkva je očito od početka podupirala sve one procese koji su vodili prema demokratskim promjenama. Prema Vašem uvidu u situaciju, jesu li se svećenici angažirali u strankama? Jeste li i Vi osobno pristupili kakvoj stranci?

 

KUSTIĆ: Crkveno vodstvo i mi djelatnici tih središnjih crkvenih ustanova savjesno smo se i temeljito pridržavali crkvenih zakona i stavova da svećenici ne preuzimaju vodeće uloge u političkim strankama. Osobno nisam pristupio niti jednoj stranci. Svi naši proglasi i pothvati su bili u prilog demokraciji kao takvoj. Isticali smo da narodu ne treba skrbnika, da on mora sam sobom vladati, a Crkva mu mora služiti.

 

-Ovo pitanje sam postavio jer Vas se povezuje uz neke političke strukture.

KUSTIĆ: Spominje se moj potpis na jednom proglasu koji je u izborne dane neprilično upotrijebljen za izbornu kampanju za Koaliciju narodnog sporazuma. No, mi smo to potpisivali dva mjeseca prije i nipošto za pridobivanje glasača nego kao poruku hrvatskim strankama da se ne sukobljavaju nego da traže suradnju. Nije to bilo opredijeljenje za konkretnu Koaliciju nego poziv strankama da, kada je riječ o temeljnim hrvatskim slobodama, moraju surađivati.

 

-Može se pretpostaviti da su se čelnici vodećih stranaka, pa i one na vlasti, i prije susretali s crkvenim velikodostojnicima i svima onima koji su bili na istoj strani u smislu borbe za demokraciju, demokratizaciju i europeizaciju Hrvatske? Pretpostavljam da ste i Vi susretali neke od tih ljudi?

 

KUSTIĆ: Susretao sam više sadašnjih političkih čelnika Hrvatske još iz doba 1971. godine. Ali nikada kao pripadnik određene političke grupacije nego na zajedničkom poprištu zauzimanja za ljudska i narodna prava. Posljednjih godina sam najviše surađivao s gospodinom Vladimirom Šeksom koji je dosta pisao u „Glasu koncila“. Naravno, susretao sam i mnoge druge, no ne bih sada sve to nabrajao.

 

-Na formiranje čovjekovog stava prema relevantnim životnim pitanjima utječe mnogo različitih činilaca. Kako ste se Vi opredijelili za, recimo to tako, ulogu katoličkog intelektualca?

 

KUSTIĆ: Da kažem najkraće, kao katolički intelektualac ja sam učenik don Jose Felicinovića. Tko je bio don Joso to Pažani dobro znaju. Bio je čovjek Evanđelja slobode, ljubavi prema čovjeku i svom hrvatskom narodu. Pristupio sam organizaciji Malih Križara, koju je on vodio 1939. godine. Tada sma ima devet godina. U ratnim godinama bila mi je otvorena njegova bogata biblioteka. Te sam godine uglavnom provodio u čitanju, gotovo svaki dan jedna knjiga. Dosta nesustavno, ali snažno. On je sa mnom satima razgovarao kao s odraslim. Zadojio me ljubavlju za državu Hrvatsku i žalošću što se onaj režim nije znao oduprijeti napastima rasizma i vrlo krvave osvete. Iz don Josine biblioteke već sam onda znao sve o Staljinu i Hitleru. Bila su to dva saveza sa Sotonom. Nijedan od njih nije Hrvatskoj mogao donijeti dobro. Poslije sam na nekim službenim primanjima, znao reči komunističkim ministrima da ih je zabluda unaprijedila jer da su u doba rata znali o Staljinu sve ono što sam ja znao, zacijelo ne bi mogli čiste savjesti ni u SKOJ ni u Partiju, pa onda ne bi sjeli ni u ministarske fotelje. Moram spomenuti i don Juru Palčića. Njemu sam često ministrirao. Satima smo šetali i razgovarali. Vrlo ozbiljno je pripremao propovijedi i sa mnom o njima raspravljao.

 

-Vjerojatno je bilo jako teško imati saznanje o tako sudbonosnim stvarima, a nemati načina iskazati ih, reći, objasniti ludima.

 

KUSTIĆ: Ta nemoć se u nama, angažiranim vjernicima mog naraštaja, sabila u silni unutrašnji naboj i dala nam moć da u šutnji izdržimo i da u pravi tren progovorimo, a Crkva nam je, barem u svom bogoslužju i skučenim, ali nekada sasvim onemogućenim manifestacijama, trajno pružala osnovni prostor slobode.

 

-Bilo bi, vjerujem, zanimljivo čuti Vaše mišljenje o definitivnom formiranju demokratske vlasti u Hrvatskoj i o stranci koja je na vlasti.

 

KUSTIĆ: Sadašnja hrvatska demokratska vlast je mlada i kao takva podložna mnogim napastima i nasrtajima. Osobno držim da je predsjednik Tuđman, prema onome što je do sada pokazao, poseban dar providnosti hrvatskom narodu. Time ga, naravno, ne kanoniziram, jer svi dok smo živi ostajemo podložni kritičkom sudu povijesti. Ali, on očito ne djeluje samo kao vođa jedne stanke, nego kao vođa pluralističkog naroda u borbi za postizanje njegovog političkog suvereniteta. U tom smislu, bez obzira na različita politička i stranačka opredijeljenja, svi po savjesti stojimo s Tuđmanom. Razumije se, što suverenitet bude sigurniji, to će biti sve većih političkih razlikovanja glede konkretnih pitanja, kao što je slučaj u svakoj demokratskoj državi.

 

 

Josip Portada

    

zanimljivosti

Fotografija te vodi u galeriju!

Prijava korisnika