Utorak, Siječanj 23, 2018
   
Tekst

Pretraga PagPress sustava

U SREDNJEM VIJEKU UZ CRKVU SV. MARIJE MAGDALENE KOD BOŠANE NA PAGU ŽIVJELI SU PUSTINJACI, EREMITI

AddThis Social Bookmark Button

Prema Statutu paške općine iz 1443. godine, koji se temelji na starijim odredbama običajnog prava, u Pagu je pustinjacima (monasima, eremitima) bilo dozvoljeno naseljavanje, što nije bio slučaj u nekim drugim gradovima u Dalmaciji. Iz povijesnih dokumenata može se zaključiti kako je monaštvo u Pagu bilo prilično rasprostranjeno. Nije poznato kada su pustinjaci prvi puta došli na Pag, no u Srednjem vijeku je zabilježeno postojanje njihovih zajednica i njihova imovina. Pustinjaci su živjeli sami ili u malim grupama, uz crkve i u blizini prirodnih zaklona, šuma ili pećina, a na Pagu su živjeli u Bošani.

Zabilježeno je kako su u pećinama ponekad imali oltar posvećen sv. Mariji Magdaleni. Neki autori navode kako su pustinjaci njegovali i širili ezoterično duhovno učenje prvih kršćana, a cilj tog učenja bila je mistična spoznaja. Pustinjaci (monasi, eremiti) su živjeli odvojeno od društvene zajednice. Na Pagu je u Srednjem vijeku, ali i kasnije, bilo i cenobita, monaha samostanaca. Pustinjaci i cenobiti su se razlikovali po načinu života. Pustinjaci su živjeli na otvorenom, a cenobiti su živjeli u samostanima. Razlikovali su se i po redovničkoj odjeći. Uz staru cestu Pag-Novalja, u šumi Bošana, podno brda na kojem se nalazi najviši otočni vrh sv. Vid, nalaze se ostaci crkve sv. Marije Magdalene. Jedan dokument o vlasništvu iz 1452. godine potvrđuje postojanje pustinjaka na Pagu i povezuje ih s crkvom sv. Marije Magdalene.

U tom dokumentu se navodi kako pustinjaci sv. Marije Magdalene imaju vinograd u šumi sv. Vida i Modesta. Navodi se dakle naziv, "pustinjaci sv. Marije Magdalene" što potvrđuje kako su kod crkve sv. Marije Magdalene živjeli već dulje vrijeme jer su već imali ime i stekli su imovinu. Crkva sv. Marije Magdalene se prvi puta spominje 1393. godine, zahvaljujući vječitom sporu koji i danas traje o tome što kome na otoku pripada. U ovom slučaju, starom više od šest stoljeća, radi se o sporu između Kaptola zadarskog i Kaptola paškog. Prof. Emil Hilje navodi kako je crkva sv. Marije Magdalene 1603. godine bila dobro sačuvana, ali je već 1823. godine bila zapuštena i urušena. U 19. stoljeću se još nazivala izvornim imenom, a u 20. stoljeću naziv crkve je promijenjen. Iz naziva je izostavljeno "Magdalena" i crkva se od tada naziva crkva sv. Marije. Po crkvi je naziv dobilo i okolno područje. Na mjestu nekadašnje crkve sv. Marije Magdalene nalaze se ostaci apside, apsidalni zid i temelji sjeveroistočnog zida. Prema arhitektonskom snimku kojeg je izradio Ivan Tenšek crkva je imala oblik izduženog pravokutnika s dubokom polukružnom apsidom. Pažljivijim razgledavanjem ostataka crkve mogu se uočiti ostaci žbuke, a u apsidi ima tragova crvene boje. Zidovi su rađeni od kamena različite vrste, dok je polukupola bila izgrađena od sedre, poroznog kamena kakav se može pronaći uz lokve i potoke. Polukupola je bila pokrivena škriljama (plosnat kamen, u paškom dijalektu: škrija). U apsidi je sačuvan dio malog prozora. Prema arhitektonskoj snimci i terenskim mjerenjima crkva sv. Marije Magdalene bila je dugačka 8, 50 metara, a široka 5, 40 metara i spadala je u red srednje velikih crkvi na otoku Pagu. Za usporedbu, crkva sv. Kristofora kod Novalje bila je dugačka 7, 55, a široka 5, 15 m, crkva sv. Martina u Starom gradu bila je široka 4, 45 m, a crkva sv. Andrije kod solane bila je dugačka 6, 80 m. Dakle, te tri crkve su bile manje od crkve sv. Marije Magdalene. Po veličini i načinu gradnje moglo bi se zaključiti kako je crkva sv. Marije Magdalene za vjernike i za pustinjake imala veće značenje nego što to danas izgleda i nego što je to poznato.

 

 

Josip Portada/Pag-Press

 

 

 

    

zanimljivosti

Fotografija te vodi u galeriju!

Prijava korisnika