Subota, Studeni 25, 2017
   
Tekst

Pretraga PagPress sustava

Kolumna

ISKUSTVO GLUPOSTI

AddThis Social Bookmark Button

Svađaju se dva tipa na rivi. Jedan govori drugome: „Ti si glup.“ On mu uzvraća: „Ne, ti si glup.“ I u toj posve tipičnoj i bezazlenoj svađi, nabacivanjem riječi „glup“ pokušavaju ispucati svoje dokaze, a obično je tako-u nedostatku dokaza najjednostavnije je reći: „Ti si glup.“ No, postoje li glupi ljudi? Mnogi će reći kako nedvojbeno postoje. Uostalom svatko zna barem nekoliko osoba za koje je spreman reći kako su glupe. Međutim, stvar je u tome što istovremeno nitko nije glup i što su svi glupi. Naime, prema definiciji, glupim smatramo osobu s čijim se mišljenjem ne slažemo. I što se manje slažemo s mišljenjem neke osobe, to je smatramo glupljom. Postoji li dakle, netko tko je glup? Da, ti si glup, reći će netko. Ne, nije on glup, reći će drugi. I tako, u takvoj raspravi najbolje se može vidjeti tko se s čijim mišljenjem slaže, a tko se ne slaže, tko je na jednoj, a tko je na drugoj strani. Ponekad po vlastitom iskustvu procjenjujemo tuđe postupke. Ukoliko se s tim postupcima slažemo reći ćemo: „On/ona je pametan/pametna“. No, ukoliko se s tim postupcima ne slažemo, reći ćemo: „On/ona je glup/glupa“. Ključno je pitanje imamo li pravo nekome govoriti što je dobro, a što je loše, upućivati nekog na postupke koje smatramo dobrim. Upućivanje na određene postupke zove se savjet. Savjet je u najvećem broju slučajeva dobronamjeran, osim u bolnim iznimkama. Mudar čovjek uči od tuđeg, a onaj manje mudar od vlastitog iskustva. Onaj tko uči od tuđeg iskustva redovito bolje prolazi od onog tko uči od vlastitog iskustva. Jer jednog dana, nakon nekog postupka koji se više ne može ispraviti, on ili ona će se susresti s bolnim posljedicama. Tada će se pogledati u ogledalo i reći: „Kako sam bio glup“ ili „Kako sam bila glupa“. I upravo u tom trenutku počinje spoznaja, počinje iskustvo, ovakvo ili onakvo. Tada, u tom kritičnom trenutku čovjek dolazi u neobičnu poziciju-ne slaže se sam sa sobom. Reći će: „Trebao/trebala sam poslušati savjet“ ili „Trebao/trebala sam postupiti drugačije“. No, tada povratak najčešće više nije moguć. Vlastito iskustvo gluposti najdublje je i najbolnije. Jer dolazi prekasno. Iskustvo vlastite gluposti je početak dugačkog puta kajanja, a kajanje je u načelu žaljenje nad postupkom koji je napravljen na temelju nagona, a ne razuma. Jedna se dobra predstava zove „Povijest moje gluposti“. I baš kao u toj predstavi tako i u stvarnosti svaki čovjek sebi odabire put  Ponekad je taj put pogrešan i kada dođu posljedice, a one moraju doći, čovjek se pljesne po čelu shvaćajući kako se ne slaže s vlastitim mišljenjem iz nekog prošlog vremena. Tada obično teret krivnje prenese na drugoga, jer je odviše bolno kada se vlastiti odraz u ogledalu promatra kao netko kome se želi reći „Glup/glupa si“. Tada se već stvara emotivni odmak i mržnja, ali to je neka druga priča.

 

josip.portada@pagpress.com

 

 

Da nam barem pjesma i ćakule "remete" javni red i mir:)

AddThis Social Bookmark Button


Ponekad se s prijateljicom, onako predvečer, prije večere, nađem na majmunskom otočiću. Radi malo čakule. Tako je bilo i one večeri, nedavno… Stale mi točno nasred pjace i k'o dvije lude okrećemo se desno - lijevo , gore - dole...nigdje nikoga. „Što je ovo?“, pita me ona. „Da nije smak svijeta?“, pitam ja nju. „Gdje su ljudi?“, pita me ona. „Da nismo ostale same?“, pitam ja nju. „Misliš da se nešto dogodilo?“, pita me ona. „Gospode Bože gdje su svi?“, pitam ja nju. Dok smo se nas dvije unakrsno ispitivale i tako se pokušavale izvući iz paničnog stanja koje je izazvao pogled s pjace na prazne ulice, iza ugla je izmigoljio barba na bickli.

„Ej barba, tako mi je drago što vas vidim,“ potrčala je moja prijateljica prema njemu. Barba sav u šoku od njenog iznenadnog izljeva ljubavi pitao je „Dijete, treba li ti pomoć?“ „Barba di su svi ljudi? Nema nikoga.“, upitala je ona. „E, mala, judi su malo po Vodicama, malo na Bašacu, malo na Kunteju, malo na Svetu Jelenu, a nas malo ca je ostalo vodi stari smo pa u ovo vrime odmaramo. Puno je kuća u jezgru prodano, a vikendaši dolaziju samo po liti. Onih par mladih ca je u grad sigurno geda onaj Max tv.“

„ Ali barba, tako nije bilo prije“,rekla je moja prijateljica, kao da barba to ne zna. „E, ni. Ali tada je u grad bilo više judi, bilo je života, više butig, mesnica, kafića. Još se malo judi vrtilo po gradu dok je tržnica bila na Svetomu Jurju. Kad je tržnica preseljena grad je osta pust. Tribalo bi nam tržnicu vratiti. Moram ići dite...“- rekao je barba i zamakao u uličicu na svojoj bicikli.

„Jesi čula? „, pita me prijateljica. „A čula sam“, kažem joj. „Barba je u pravu. Dok je tržnica bila na starom mjestu ljudi su se vrtili po gradu. U Velu ulicu je bila mesnica do koje bi prošetali, a nekad su i svi kafići radili zimi...Vidiš da je i jedini dućan s tekstilom zatvorio. Ne znam više što je tu uzrok , a što posljedica. “, rekla sam joj. I tako kroz ćakulu, malo po malo, pala je noć. Brojale smo ljude i u tih nekoliko sati koliko smo stajale izbrojile smo ih točno sedam koji su prošli pijacom. Puno više je prošlo mačaka i kucina. A onda šok. Došao je jedan dečko, ali ne bilo kako nego gol kao od majke rođen. „Ej što to radiš? – pitale smo ga. "Jesi li normalan?" Dotrčao je prema nama sav radostan, govoreći: "Konačno, konačno". "Ma što konačno? Zašto si gol? ", pitale smo ga. „Oklada.“, odgovorio je. „Kladio sam se s prijateljima da ću gol napraviti đir od Mandrača preko rive, Vele ulice, pjace do Uhlinca. Oni su rekli kako me nitko neće vidjeti, a ja sam rekao da hoće. I evo, vi ste me vidjele i dobio sam okladu.“ Gledamo mi dečka začuđeno. „Znaš li ti da je to remećenje javnog reda i mira? „ , pitale smo ga. "Ma dajte cure, jeste vi pukle? Pa ovaj red i mir ne može nitko poremetiti. Da je bar malo živosti. Ali eto, ni ovako golog me nitko nije vidio. Osim vas dvije. Sad se mogu obući i ići po okladu“, rekao je dečko i otišao. „Je li on normalan?“, pitala me prijateljica. "Jesmo li mi normalne?", pitala sam ja nju. Dečko je gol napravio đir po gradu, a nitko ga, osim nas dvije, a i to potpuno slučajno, nije vidio. E, tugo…

"Zar nije bolje da pođemo doma gledati seriju nego što stojimo ovdje i brojimo mačke?", pitala sam prijateljicu. „ Zar ne bi bilo bolje da svi koji gledaju serije dođu ovdje pa da se družimo?", pitala je ona mene. "Bilo bi, ali na žalost to se neće dogoditi." - odgovorila sam joj. "Što ćemo?", pitala je ona. "Idemo doma."- odgovorila sam. Otišle smo. Majmunski otočić usnuo je pust.

Dok sam išla doma sjetila sam se godina od 1994. do negdje 2000. U to vrijeme Pag je zimi živio jedan sasvim drugačiji život. U večernjim satima na ulicama je bilo dosta ljudi, kafići kao Uhlinac, Diogen, Art i drugi bili su gotovo svaku večer puni. Ono što je Pag činilo posebnim bili su Božićni i Uskrsni praznici. Tada su se u Pag vraćali brojni studenti, dolazili su njihovi prijatelji, a redovito su dolazili i mladi koji su ljetovali u Pagu. Božić i Uskrs u Pagu bilo je nezamislivo propustiti. Kada su ti ljudi i zašto prestali dolaziti u Pag za praznike? Kada su se Božić i Uskrs prestali razlikovati od ostalih dana u godini? Uglavnom se svi slažemo da Pagu nedostaje dosta toga. Ipak, čini mi se da mu najviše nedostaju ljudi koji će hladne ulice, ploče i parkove učiniti toplim.

Ljudi koji će pjesmom i govorom katkada narušiti javni red i mir.

Ljudi koji će natjerati stare tete da povire kroz svoje škure kako bi vidjele tko prolazi.

Ljudi koji će ponovno ići u škure bande jer se sada mogu ljubiti i na sred pijace da ih nitko ne vidi.

Ljudi koji će otvoriti zatvorene dućane i kafiće.

Ljudi zbog kojih će se majmunski otočić probuditi iz zimskog sna.

Samo ljudi... dovoljno je da su tu.

                                                                                                              dijana.vuleta@pagpress.com

 

Vlada nam poručuje: Debeli ste!

AddThis Social Bookmark Button

  

 

S prijateljicom sam neki dan bila u banci. Žena pored nas pričala je službenici kako je utučena jer za iste novce u dućanu više ne može kupiti ono što je mogla prije mjesec dana. "Sve je poskupilo, a plaće su sve manje i manje. " - rekla je. Službenica joj je sa smiješkom odgovorila "Ma daj, malo optimizma."  Kada smo izašle van prijateljica mi je rekla, "Znam tu ženu. Ona ima troje djece. Kako će biti optimistična kada s jednom plaćom mora prehraniti djecu. Pogledaj nas. Same smo, a jedva spajamo kraj s krajem. "

 

To je bilo potpuno točno. Nas dvije nemamo muža, nemamo djecu ..na što trošimo novac???? To me često pitaju, a ja pojma nemam. Znam samo kako novac uopće nije teško potrošiti. Kako bi i bilo kada uz samo nekoliko osnovnih sitnica ne možeš izaći iz dućana bez da na blagajni ostaviš barem 200 kuna. Nije teško kod nas potrošiti crkvavicu od plaće kad je u dućanima sve skupo kao da živimo na njujorškoj Petoj aveniji.

U jednom suludom trenutku mašte izračunala sam kolika bi mjesečna primanja trebao imati prosječan građanin Hrvatske za normalan život. Došla sam do brojke od 30.000 kuna. Bez luksuza, samo normalni životni uvjeti. Primjerice sa 30 000 kuna mjesečno građanin Hrvatske mogao bi sebi priuštiti kredit za stan ili auto. Deset dkg pršuta i čokolada tjedno ne bi mu tada bili luksuz. Voća bi mogao jesti koliko želi. Mogao bi barem jednom godišnje obnoviti garderobu i otići na odmor od tjedan dana. S takvom plaćom ljudi ne bi morali gristi prste što ne mogu djeci, braći, sestrama, roditeljima ili prijateljima kupiti sitnicu za Božić.

U Hrvatskoj plaće jedva pokriju troškove stanarine ili kredita i režija. Valjda u našoj Vladi misle da smo toliko debela nacija da više ne bi trebali ni jesti. Ni voda nije tako jeftina, pa ćemo vrlo brzo piti po dva dcl dnevno pod krilaticom gospodarskog oporavka "sve više je previše". Meni se čini da je već sada svega premalo, a sve manje od ovoga bilo bi stvarno previše. Mnogima je već i sada. Ja se još uvijek mogu odreći primjerice cigareta ili auta, a na žalost, mnogi se nemaju čega odreći, jer su im odavno sve uzeli.

Ostaje pitanje kako da žena iz banke bude optimistična? Ako djetetu ne može kupiti čokoladu ili vrećicu bombona. Ako mu svaki dan mora govoriti "mama nema novaca". Ako mu ne može skuhati za ručak nešto lijepo što njeno dijete obožava. Dok god rad ne vrijedi ništa, a cijene vrtoglavo rastu nitko od nas nema razloga za optimizam.

Koliko vrijedi 100 kuna kada ih treba zaraditi? Puno. Previše. A koliko vrijedi tih istih 100 kuna kada ih trošimo? Gotovo ništa.

 

 dijana.vuleta@pagpress.com

 

Kruh paški svagdašnji - kako je mali Šime postao švercer?!

AddThis Social Bookmark Button

Dijana VuletaKažu ljudi "Pag je mala je sredina, svugdje je to tako " i na taj način opravdavaju nekoliko frustriranih jedinki koje su sebi postavile kao jedini cilj i pravo raditi na uništavanju tuđih života i tako razbijati vlastitu frustraciju. Takvi ne znaju kako ih frustracija sve više guta i kako na kraju neće biti toga lijeka ili psihijatra koji će im moći pružiti pomoć. Kada nemaš svoj život onda ti nema pomoći. Dok normalni ljudi rade, druže se, šeću divnim Katinama, putem Starog grada, Golijom i nasipom oni sjede u mračnoj sobici i bodu se injekcijama otrova. To su ljudi bez imena čija imena svi znamo. Ljudi bez pogleda jer više nikoga ne mogu pogledati u oči. To su ljudi koji mrze tlo po kojem hodaju, hranu koju jedu, odjeću koju nose, stanice od kojih su sastavljeni. To su oni ljudi zbog kojih je velika većina normalnih sretna što ne spada među njih.

 

Stranica 5 od 5

    

zanimljivosti

Fotografija te vodi u galeriju!

Prijava korisnika