Nedjelja, Studeni 19, 2017
   
Tekst

Pretraga PagPress sustava

Kolumna

KAKO SLUČAJNOST I DOBROČINSTVO MOGU PROMIJENITI ŽIVOT

AddThis Social Bookmark Button

Koncem 19. stoljeća iz Paga se, zbog zlatne groznice, u SAD iselilo na tisuće ljudi, a među njima i neki Ive kojeg su zvali Dišperani. Imao je tada 29 godina. Imao je brata Jakova koji je ostao živjeti u Pagu. Dešperani je prve godine često pisao obitelji, a onda je dvije, tri godine slao samo čestitke za Božić, a ubrzo ni toga više nije bilo. U godinama koje su slijedile Dišperanog su u Pagu svi zaboravili kao i tisuće drugih što su onih godina otputovali u SAD. Jakov je od rođenja bio invalid. Desna noga i desna ruka su mu bile ukočene i mogao je hodati samo uz pomoć štapa. U razmaku od pet godina umrla su mu oba roditelja i od tada je u maloj obiteljskoj kući živio sam. Veći dio dana provodio je u vinogradu gdje su rasle dvije manje masline. Ljeti bi ležao u hladovini između maslina, a zimi bi vrijeme provodio u niskoj poljskoj kućici napravljenoj od dasaka i pruća. Doma je dolazio navečer, otišao bi u konobu, popio jednu ili dvije bevande i otišao na spavanje.

-Kako ćeš ti u starosti, takav jadan i bez ičega? pitali su ga ponekad.

On bi na to odmahnuo rukom. Bio je siromašan i znao je da će teško pronaći nekog tko će ga paziti u starosti. Kada je navršio pedesetu, Jakov se, opterećen mislima o starosti i siromaštvu, povukao od svijeta. Posve se zapustio. Svakog je dana, zimi i ljeti, nosio isti trliš. Samo je nedjeljom i za blagdane, kada je odlazio u crkvu, oblačio bijelu košulju i crne hlače. Godine su prolazile i Jakov je u očima naroda postao čudak. Gotovo svi su ga izbjegavali, a neki su mu se i rugali.

-Munjeni šepo, ponekad bi netko dobacio dok je prolazio.

Jakov se pravio da to ne čuje.

Ponekad je, za lijepih dana šetao rivom ili bi odlazio na Bašacu i tamo bi sjeo uz more i satima gledao u daljinu. Jednog ljetnog dana, dok se vraćao iz Bašace, spotaknuo se o kamen, pao je i raskrvario koljeno. U blizini su bile dvije žene koje su nosile trsje i jedan muškarac na tovaru.

-Treba li ti pomoć, pitali su ga preko volje.

-Ne treba, mogu ja sam, odgovorio je.

Ali nije mogao.

Držeći se za štap, ustao je i prošao stotinjak koraka, ali je morao stati jer je bol u koljenu bila nepodnošljiva. U blizini je nekoliko djevojčica sušilo robu na kamenju. Glasno su se smijale, igrale i povremeno ulazile do koljena u more. Među njima je bila i Marija. Vidjela je Jakova i pozvala prijateljice da mu pomognu.

-Što ćemo mi pomagati tom starom munjenom? Lud je i smrdi, rekle su joj.

Ali djevojčica je prišla Jakovu, skinula je maramu, umočila je u more i očistila mu ranu. Uzela je listove od trstike i zavila mu koljeno. Tada je stala pored njega i uhvatila ga oko struka.

-Hajde, barba, naslonite se na mene, povest ću vas do grada, rekla je.

Dovela ga je do Uhlinca. Dalje nije smjela jer se morala vratiti po robu. Od kada su mu umrli roditelji, Marija je bila jedina osoba koja mu je pomogla i koja ga se usudila dodirnuti. Drugi su se micali od njega. Prošlo je od tada dosta vremena, a Jakov je često razmišljao o djevojčici Mariji. Prema njoj je osjećao duboku zahvalnost, ali nije znao kako bi joj to pokazao i to ga je boljelo. Što je osjećaj zahvalnosti bio jači, to je i njegova bol bila veća. Nekoliko godina poslije stari poštar je Jakovu donio pismo iz SAD.

-E, moj Jakove, rekao mu je poštar. –Ovo ti valjda piše onaj munjeni brat, Dišperani. Bit će da se vraća nazad pod stare dane, pa ćete zajedno upolje, barem nećeš biti sam.

Jakov je pismo otvorio tek kada je došao u vinograd. Tri puta ga je pročitao. Lice mu se zgrčilo od boli, a oči su mu se navlažile suzama. U pismu kojeg je potpisao neki odvjetnik pisalo je da mu je brat umro. Jakov o tome nikome nije govorio. Ionako ga se malo tko sjećao. Navečer je upalio lumin i pomolio se za brata. Desetak dana poslije u Pag su stigla tri američka odvjetnika s prevoditeljem. Svi su bili obučeni u crne frakove i nalikovali su gavranima. Po Pagu se brzo pročulo kako je Jakov naslijedio veliko bogatstvo, skoro četiri milijuna dolara koje je Dišperani zaradio, a kako se nije oženio i nije imao djece, sve je ostavio bratu Jakovu. Tog dana Jakov je dobio i rodbinu i prijatelje. Kuća mu je od jutra do večeri bila puna, svi su ga posjećivali, donosili su mu poklone, nazivali su ga rođakom, a Jakov je sve to promatrao kao u snu. Prvih mu je dana bilo lijepo jer godinama su svi od njega okretali glavu. Častio je sve koji su mu dolazili, a kada bi odlazili svakome bi dao sto dolara. Zbog toga su ga prozvali Čento i s tim je nadimkom umro. Posrednici za ženidbu su dovodili žene i svaka ga je htjela. Jakovu se svidjela neka djevojka iz zaleđa Zadra i dogovorili su se da ostane kod njega neko vrijeme. Ubrzo je uredila kuću, kupila novi namještaj, sebi i njemu je kupila odjeću. U kući je uvijek bilo nekog, pila se kava, jelo se baškotine i pandešpanj. Jedne hladne zimske večeri u Jakovu se nešto slomilo. Sve što se događalo oko njega počelo mu je nalikovati na karneval. Sve je bilo lažno, i osmjeh djevojke koju je uzeo pod krov i osmjesi onih što su ga svakodnevno posjećivali. Jednako se osjećao sam kao i prije, samo što je oko njega bilo više glasova i više mirisa. Dobro je znao da su svi uz njega zbog novca. Sjetio se dana kada se spotaknuo na Bašaci i djevojčice Marije koja mu je pomogla. Sjetio se kako ga je s mukom pridržavala i tješila. „Ala, barba, možete vi, još malo, još malo.“ Tako mu je govorila dok su prilazili Uhlincu. Jakovu su niz lice potekle suze. Djevojčica Marija bila je jedino biće koje je prema njemu bilo iskreno, a tog se događaja sjećao kao nečeg najljepšeg što mu se ikada dogodilo. Jednog je jutra otišao u banku i izašao široko se osmjehujući. Kažu da je pjevušio dok je prolazio Velom ulicom. Dan poslije pročulo se kako je novac darovao nekoj humanitarnoj zakladi u SAD. Ponovno je bio siromašan. Djevojka koju je uzeo pod krov otišla je bez pozdrava. Nitko mu više nije dolazio. Jakov je opet bio sam, ali sretan. Sedam dana poslije Marija je dobila poziv od banke. Otišla je po pozivu, drhteći od straha. Siromašna i zadužena, mislila je da joj netko hoće silom naplatiti dugove. U banci ju je čekalo iznenađenje. Na njen račun Jakov je prebacio gotovo četiri milijuna dolara. Posve zbunjena, Marija je s mužem tražila starog Jakova jer nije htjela uzeti novac. Bilo ju je stid, jer nisu bili u rodu, a nisu se ni poznavali. Međutim, Jakova nigdje nije bilo. Žandari su ga danima tražili, ali uzaludno. Marija je po nalogu banke, morala uzeti novac jer se darivatelja nije moglo pronaći i nije se mogla preispitati njegova odluka. Kada je preuzela novac, službenica u banci joj je dala i pismo koje joj se imalo dati po nalogu darivatelja. Nevještim i staračkim rukopisom na papiru je pisalo: „Godinama sam mislio samo na to kako da ti zahvalim. Uzmi novac, a Bog neka da blagoslov tebi i tvojoj obitelji.“

Jakov je naširoko opisao davni događaj i Marija se toga prisjetila. Nije se sjećala dobro, ali se ipak sjećala.

Marija se s obitelji 1937. godine odselila iz Paga. Dva mjeseca poslije odnekuda se pojavio Jakov. Smjestili su ga u špital. Oni što su s njim bili u špitalu poslije su pričali kako je Jakov otišao iz Paga i sakrio se jer se bojao da Marija neće uzeti novac. Često je, kažu, pričao o Mariji i događaju na Bašaci. Za novac nije mario niti ga spominjao. Umro je nekoliko godina poslije. Na ljeto 1957. godine u Pag je iz SAD došao muškarac preplanulog lica. Dva dana je fotografirao paške ulice i trgove jer ga je njegova tada već ostarjela majka Marija zamolila da joj donese slike Paga. Trećeg dana muškarac je na rivi čekao vapor. Jedan starac nije mogao odoljeti znatiželji i prišao mu je.

-A tko si ti? pitao ga je.

-Ja sam Jakov, odgovorio je.

I ispričao je starcu o svojoj majci i ocu koji su se davno odselili u Ameriku. Starac je slegnuo ramenima. Nije se sjećao Marije ni njenog muža ni starog Jakova. Od Jakova nije ostalo spomena, osim u imenu drugog sina dobre Marije koja je kao djevojčica, starcu u neprilici pružila pomoć, ne znajući kako će taj trenutak jednom promijeniti njen život.

 

 josip.portada@pagpress.com

 

Ukoliko imate neku priču iz Paga, a želite je objaviti, javite se na info@pagpress.com

 

 

PRIČA O ZABLUDI-LIPA MARE I VAPOR

AddThis Social Bookmark Button

Lipa Mare je živjela u Pagu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Bila je neobično lijepa, toliko lijepa da su je već kao djevojčicu nazvali Lipa Mare i po tome su je imenu svi znali. Kada je imala šesnaest godina Lipa Mare je počela hodati s Jeronimom, dvadesetogodišnjim sinom jednog paškog trgovca. On joj je bio prvi dečko, a nakon godine dana hodanja obitelji su se zbližile, dogovorile i Jeronim je smio dolaziti Lipoj Mari i kasno navečer. Nisu još bili zaručeni, ali zaruke su se spremale. Često su šetali rivom držeći se za ruke, prelazili su preko mosta Katine, odlazili su do Bašace… Došao je tako i karneval. Lipa Mare se prehladila i u subotu je ostala doma. U nedjelju su je posjetile dvije prijateljice i kako joj je bilo dosadno predložila im je da ostanu do navečer šiti. Tako su i napravile. Oko pet popodne na vrata je zakucao neki Jure, kapo balo koji je zakupio najveću konobu za karnevalski ples. Najveća konoba je bila i najskuplja i Jure je želio pozvati najljepše djevojke. Gdje su bile najljepše djevojke, bilo je i najviše mladića, a mladići su plaćali ulaz. Svakoj djevojci je dao po četiri naranče.

 

KAKO JE DOBRI BARBA IVE NENAMJERNO UVRIJEDIO POZNANIKA

AddThis Social Bookmark Button

U Pagu je živo jedan čovjek, barba Ive, tako su ga svi zvali. Bio je iznimno dobrodušan i miroljubiv, simpatičan i nenametljivo duhovit, bio je jedan od onih ljudi koje se jednostavno voli. Svakog dana osim nedjelje barba Ive je jašući na svojem tovaru odlazio u polje. Odlazio je u zoru, a vraćao se kasno popodne. Po povratku iz polja vezao bi tovara, skinuo s njega alat i druge stvari, sjeo u dvorište i popio bevandu. Mirnijeg čovjeka od njega ne može se zamisliti. Ponekad bi mu, osobito za ljetnih vrućina, njegova žena s razlogom ili bez razloga prigovarala, ponekad i vikala, a on bi je mirno promatrao, nasmiješio bi se, slegnuo bi ramenima, ali nikada se nije svađao. Takav je bio barba Ive, čovjek kojeg je vrijedilo poznavati. I jednom prigodom, kaže priča, barba Ive se, jašući na tovaru, vraćao iz polja. Kod je sirane je sreo poznanika.

-Barba Ive, di ste bili? pitao ga je poznanik.

-A malo san bi upoje, posadi san kapulicu, odgovorio je barba Ive smiješeći se.

Kada je barba Ive došao do Drvenog križa sreo je drugog poznanika.

-Barba Ive, di ste bili?

-A upuje san bi, di san moga bit, odgovorio je barba Ive tek malo razvlačeći usne u osmjeh.

Došao je barba Ive do Svetog Jurja, a ondje je naišao na još jednog poznanika.

-Ej, barba Ive, di ste bili, pitao ga je.

-Upoje, uzvratio je barba Ive ozbiljnog lica.

Kod kule je barba Ive sreo još jednog poznanika.

-Barba Ive, ca je, di ste bili?

Barba Ive ga je pogledao i stresao glavom.

-Znaš di san bi? rekao je. -Bi san ti u tri pizde materine.

Barba Ive se poslije sigurno kajao, a uvrijeđeni poznanik sasvim sigurno nije shvatio što je krivo napravio. Za obojicu je to bila neobjašnjiva situacija. Barba Ive se vjerojatno pitao zašto je reagirao tako kako je reagirao, a poznanik se pitao čime je zaslužio uvredu. Bezazleni težak barba Ive postavljena pitanja nije doživio kao slijed različitih i samo slučajem povezanih događaja jer je bio zamišljen i umoran od posla. Sa sitnicama se ne treba zamarati, ali je ipak, makar ponekad i u određenim okolnostima, potrebno uočavati pojedinosti kako bi se na vrijeme i na pravi način reagiralo. Strpljenje je najjače oružje. Oduvijek je bilo i zauvijek će biti.

 

 

josip.portada@pagpress.com

 

 

KAD SE USPINJEŠ NE ZABORAVI ONE KOJI SU TI POMAGALI, JER KADA BUDEŠ SILAZIO NEĆE TE IMATI TKO DOČEKATI

AddThis Social Bookmark Button

Bio je jednom u Pagu čovjek na dobrom položaju, nazovimo ga Marko. Imao je prijatelja, nazovimo ga Frane. Frane je bio neuk, nije znao što bi sam sa sobom i Marko mu je odlučio pomoći. Učio ga je i naučio svemu, upoznao ga je s važnim ljudima, otvarao mu sva vrata. I tako je Frane počeo napredovati. Uspinjao se i uspinjao, a Marko mu je stalno bio pri ruci i pomagao mu. Kao i kod svih onih što su živjeli u neukosti, nalik onima koji su nakon dugog hodanja po blatu osjetili čvrsto tlo pod nogama, Frane je postao vrlo ambiciozan. Jednog je dana po položaju pretekao Marka i Marko je bio sretan.

-Loš je učitelj kojeg učenik ne nadvlada, govorio je.

 

ODJEK STAROG MENTALITETA

AddThis Social Bookmark Button

To je jedna stara priča, ali vrijedi je ponoviti, za one koje je možda ne znaju. To je odjek starog mentaliteta, priča o filozofiji opstanka.

Jednom je Pažaninu, nazovimo ga Jure, postalo sumnjivo ponašanje njegove žene, nazovimo je Jelice. Osjetio je kako je ponekad rastresena, jaja za vačeru nisu bila dobro skuhana, kada bi se vratio iz polja ništa ga nije pitala, a kada su bili zajedno u krevetu ili ju je boljela glava ili je bila nervozna, tako da nije bilo ničega. Prošlo je tako nekoliko dana i Jure se zamislio. Mislio je i mislio, ali ništa nije mogao smisliti. Jednog je dana, kao i obično, pošao u polje. Vraćao se doma oko sedam navečer, ali tog dana je palo malo kiše i odlučio se vratiti ranije. Dok je vezivao tovara na vrh ulice, vidio je kako iz njegove kuće, veseo i ozaren, izlazi susjed, nazovimo ga Marko. I Juri se prosvijetlilo. Došao je kući, susjeda Marka nije spomenuo, mirno je večerao i pošao na spavanje. Pet dana kasnije sjedio je Jure sa svojim prijateljem, nazovimo ga Šime, pored konobe i dok su bili sami, Jure se povjerio Šimi.

-Žena me vara, rekao je.

-Tvoja Jelica te vara?

-E, vara me.

-Kako znaš?

-Vidi san.

-Kako si vidi?

-Prije neki dan san se torna od poja malo ranije i vidi sam suseda Marka kako izlazi od moje kuće.

-Pa moga je covik doć po cukar.

-E, moga je, ali ni. Da je doša po cukar, oli za cakod drugo moja bi ga Jelica spomenula. Ali ga ni spomenula nego je sva bila zvitrena.

-E, kad ga ni spomenula onda to ne vaja.

-Govorin ti ja, pa nisan ja munjen, odma san vidi ca je to.

-I ca si napravi?

-U sridu san tobože poša u poje, ali san sta kod Drvenog križa. Ceka san pol ure i onda san se torna doma.

-I?

-Torna san se doma i lipo ja, sve na prsti gren po škalamin. Poša san na drugi pod i cujen ja nutra uzdihanje.

-Od Jelice?

-Od Jelice i od suseda Marka.

-I?

-Onda san doša do vrat, pošpija san krez kjucanicu i vidi san ih na postiju.

-Ajme meni. A ca su cinli?

-Šporkarije. Goli su se mišali po mojoj postiji.

-I?

-Torna san se po škalamin i poša san upoje.

-Poša si upoje?

-E, nego kako.

-I ca će od toga bit? 

-Lipo ću in se osvećivat.

-A kako?

-Pazin da se uvik tornan u sedan uri, nanki minutu prije. Neka misliju da ja ne znan. Ali ja sad znan, a oni ne znaju da znan. Moj Šime, ca oni misliju da san ja mujen. E, neka misliju da ja ne znan, ali ja znan. Jesan in se lipo osveti, a?

-Je, ca je je, lipo si to ucini.

-Lipo, nego ca. Oni su mislili da ćeju mene varat i da ja neću znat. E, a ja znan. Pametan san ja, pametan.

 

 

josip.portada@pagpress.com

 

 

Kako je lako biti prijatelj :)

AddThis Social Bookmark Button

    

 

Kaže se kako je bolje imati milijun neprijatelja nego lošeg prijatelja ....:) Jer neprijatelji te ne mogu povrijediti. Oni služe tome da ti rade pakosti, ali ne mogu ti zabiti nož u leđa, jer im leđa nikada ne okrećeš. Uz prijatelja ne misliš na svoja leđa. Doživljavaš ih kao njegova, vaša zajednička...sigurna. Zato taj nož boli više nego 1000 udaraca neprijatelja. Njihovi udarci te nasmijavaju, prepričavaš ih kao loš vic, a suza koju pustiš zbog noža koji ti zabije tvoj najbliži bolna je poput rane na duši. Jesmo li svi mi ponekad loši prijatelji? Možda jesmo.

Ponekad zaboravimo, sebični smo, nemamo vremena, pod nečijim smo utjecajem...ili smo jednostavno ljubomorni, tašti, nalazimo se u lošem životnom trenutku. I tada prijatelji ispaštaju. Zaboravljamo da ćemo i sami nekada trebati ruku, osmijeh, samo jednu šalu ili pogled od kojeg će nam sve u životu postati lakše.

A prijatelj je biti lako...onog trenutka kada odlučimo zaboraviti na sebičnost i shvatimo koliko je prijateljska ruka važna u životu. Možda i najvažnija. Tada je jednostavno pružiti osmijeh, riječ, povjerenje, pomoć, razgovor ....kako pružiti tako i primiti.

Jer ruka prijatelja nadilazi svaki loš trenutak. Kada barem to ne bi tako olako zaboravljali.

Zbog svojih prijatelja :)

 

dijana.vuleta@pagpress.com

 

Stranica 4 od 5

    

zanimljivosti

Fotografija te vodi u galeriju!

Prijava korisnika