Subota, Rujan 23, 2017
   
Tekst

Pretraga PagPress sustava

Grad Pag

Prošlost Grada Paga u slici i riječi

Boraveći na Pagu 1773. godine putopisac Alberto Fortis (Alberto Fortis „Viagghio di Dalmazia“) je, među ostalim zapisao: „Podneblje otoka je isto kao na Morlačkoj gori (Velebit, op. a.) i morskoj obali u njenom podnožju. Zima je strahovito hladna, a ljeto užasno vruće. Olujno more bijesno udara u kamenitu obalu otoka nasuprot planini; s te su strane vrhovi i padine brjegova pusti zbog vjetra, tako da na njima nema ni šume, ni pašnjaka, ni njiva, osim na nekoliko mjesta; nego strašno golo kamenje, pusto i nenaseljeno, pokriva gotovo svu površinu.“

Fortis nadalje navodi kako su stanovnici često napuštali otok i tome se ne čudi.

„I zaista, treba se čuditi kako su se ljudi ikad mogli odlučiti da se nasele u tako ubogu kraju,“ zaključuje Fortis.

Pa ipak, usprkos Fortisovom čuđenju, život na otoku Pagu je žilav, opstao je tisućljećima, a nekada ubogi kraj, kako ga Fortis naziva, postao je u kasnijim vremenima otok s nizom lijepih naselja, pogodan za život ne samo domaćeg stanovništva nego i za odmor stranaca.

Pag je naseljen još u neolitskom dobu, a u željeznom dobu naselili su ga pripadnici

Ilirskog plemena Liburni.

„Liburni su u razdoblju svojeg najvećeg uspona od 9. do 4. stoljeća pr. n. e. vladali ovim dijelom istočne jadranske obale. Teško su odolijevali nadiranju Grka u Jadransko more tijekom 7. i 6. stoljeća pr. n. e., u vrijeme osvajanja kolonija u južnoj Italiji“, navodi prof. Aleksij Škunca. („Pregled antike otoka Paga“).

Iza Liburna nije ostalo previše materijalnih tragova, tek ostaci utvrđenja i nekropola nedaleko Kolana, u Mihovilju kod Novalje, u Dabovu i Vidasovu kantu te kod Košljuna. No, iza njih je ipak ostalo nešto što je za Pag od neprocjenjive važnosti- na otok su donijeli ovce i ovčarstvo i prvi započeli proizvodnju ovčjeg mlijeka, sira i janječeg mesa. Znatno više materijalnih tragova na otoku su ostavili Rimljani.

„Važnost otoka Paga, njegov strateški položaj, njegove zaštićene luke uočili su i rimski osvajači, pod čiji je utjecaj i vlast došla sva Liburnija god 33. pr. n. e. Rimljani šire i učvršćuju svoju vlast te je tokom 1. stoljeća i otok Pag vjerojatno služio kao pomorsko uporište za pomorska osvajanja“, navodi prof. Aleksej Škunca.

Rimljani su na Pagu izgradili nekoliko naselja, vila i utvrđenja. Najveći grad bio je Kissa (Cissa, Caska, Časka). Kissa je u većem dijelu srušena potresom u 7. stoljeću, a na ostacima na kopnu izraslo je novo naselje. Veća rimska naselja na otoku bila su Navalia (Novalja), utvrda Košljun kod Novaljskog polja, Svetojašnica na Zaglavi, rimska vila u Staroj Povljani, manje naselje u Tovarnelama i Pagus (pagus-selo, za razliku od castruma Kisse), naselje na središnjem dijelu otoka.

Hrvati su s naseljavanjem otoka počeli u 7. stoljeću i to s njegove južne strane, gdje su se utvrdili oko Vlašića i oko Stare Vase-jedinog otočnog mjesta koje je zadržalo izvorno staroslavensko ime. S vremenom su se proširili na cijeli otok, a kao svoje glavno mjesto odabrali su Kissu i luku Novalis. Potisnuli su romansko i ilirsko stanovništvo, a Iliri su se uspjeli održati samo u selu Gorica. Do Srednjeg vijeka otok se nazivao Kissa, po tada glavnom otočnom mjestu, o čemu svjedoči Plinije I, a kasnije i Konstantin Porfirogenet. Kralj Petar Krešimir IV je 1071. godine darovao sjeverni dio otoka rapskoj crkvi, dok je južni dio otoka pripao Zadru, čime su stvoreni temelji mnogih kasnijih teških i često krvavih sukoba koji su osobito inzenzivni bili u 13. i 14. stoljeću.

Nakon što su 1204. godine Zadrani razorili Kissu njenu gospodarsku i političku ulogu preuzeo je Pagus što je bio početak razvoja suvremenog grada Paga. Srednjovjekovni Pag je nastao u blizini solana, na mjestu na kojem se danas nalazi arheološko područje Stari grad (Terra Vechia).

Kralj Bela IV je 1244. godine podario Pagu status Slobodnoga kraljevskoga grada. Pažani su tijekom 13. i 14. stoljeća bili ustrajni u želji za dobivanjem autonomije, zbog čega su često izbijali sukobi sa Zadrom. Nakon velike pobune protiv Zadra kralj Ludovik I je 1376. godine Pagu priznao potpunu autonomiju, međutim sukobi sa Zadrom su se i usprkos tome nastavili i to sve jačim intenzitetom. Najteža se bitka dogodila 24. ožujka 1393. godine kada je Pag razoren, a stanovništvo poubijano ili okrutno mučeno. Pag je Veneciji bio važan zbog solana, a nalazio se na strateški lošoj poziciji, bez jačih utvrda osim oko castruma na brijegu, pa se počelo razmišljati o preseljenju grada na sigurniji lokalitet. U prvoj je varijanti novi grad trebalo izgraditi u Košljunu koji je imao dobru luku u koju su trgovački brodovi mogli lako i sigurno uplovljavati što bi ubrzalo trgovinu soli. No iz Košljuna se nije moglo dobro kontrolirati solane pa je ta varinjanta otpala. Tako je na koncu odlučeno da se novi Pag izgradi u luci Katena, na mjestu na kojem se i danas nalazi. Gradnja novog grada Paga počela je 18. svibnja 1443. godine, a u njega su se Pažani preselili 28. rujna 1474. godine. Novi grad Pag je bio utvrđen zidinama i kulama, a arhitektonski je slijedio načela urbanizma antičke tradicije mediteranskog pojasa. Mnogi izradu tlocrta grada Paga u cijelosti ili dijelom pripisuju Jurju Matejevu Dalmatincu. Na paškim građevinama zamjećuju se gotika i barok, a ponegdje je vidljiv i utjecaj renesanse. Bolji strateški položaj i snažne fortifikacije omogućili su Pažanima miran i siguran život, razvoj proizvodnje soli, vina, meda, mesa, sira i vune pa se pojačala i trgovina. Zbog toga je Pag u 15. i 16. stojeću doživio gospodarski i kulturni procvat, te se u to vrijeme bilježi vrlo jak mehanički priliv stanovnika.

U 19. stoljeću Pag su tri puta pogodile epidemije tifusa i kuge koje su odnijele živote oko 700 Pažana. Da bi se spriječile nove pogubne epidemije 1855. godine su srušene zidine i kule kako bi se u gradskoj jezgri omogućilo sloobodnije strujanje zraka. Od kula ostala je sačuvana samo kula Skrivanat, a od zidina dijelovi na rivi, na Katinama (Muraja) i na Vangradima.

Nakon pada Venecije 1797. godine Pag je nakratko bio pod francuskom upravom, a nakon toga je postao dijelom Austrougarske monarhije. U 19. stoljeću u Pagu se intenzivirao društveni i politički život, a početak 20. stoljeća Pag je dočekao kao grad bogate tradicije, izgrađene političke strukture i znatno bogatiji od ostalih otočnih naselja. U Pagu su živjeli plemići, intelektualci, državni i gradski službenici, zanatlije (obrtnici), težaci, ribari, ovčari, trgovci i pomorci. Nakon Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) u Pagu je osnovano niz udruga (glazbenih, sportskih, kulturnih), izgrađen je vodovod, kanalizacija, a pojavila se i do tada na otoku posve nepoznata gospodarska grana-turizam. U kratko vrijeme otvorena su tri hotela (hotel „Rakamarić“, hotel „Velebit“ i hotel „Jure Paro“). Prvi turistički prospekt Paga tiskan je 1929., a drugi 1936. godine. Gospodarski razvoj Paga zaustavio je Drugi svjetski rat (1941.- 1945.). Za trajanja rata Pag je pripadao Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a nakon završetka rata 1945. godine postao je dio Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije SFRJ) u čijem je sastavu ostao do osamostaljena Hrvatske 1990. godine. Koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća ponovno se počeo razvijati turizam koji je u narednim godinama postao središnja gospodarska grana, a grad se urbano proširio izvan povijesne gradske jezgre. Pag je 21. stoljeće dočekao kao dio Zadarske županije i kao središte administrativne jedinice Grad Pag u kojem se, osim Paga, nalaze i naselja Gorica, Vrčići, Stara Vas, Vlašići, Dinjiška, Miškovići, Smokvica, Košljun i Šimuni. U Pagu se stoljećima izrađuje paška čipka, najpoznatiji nacionalni čipkarski proizvod, a nacionalnu suvenirsku kategorizaciju ima i tradicionalna paška narodna nošnja. Paški ovčari proizvode paški sir koji je jedan od najpoznatijih autentičnih nacionalnih sireva, a kojeg su još u 4. stoljeću pr. n. e. na Pagu počeli raditi Liburni.

/Iz knjige J. Portada, "Prošlost Paga u slikama i zapisma"/

 

Prijava korisnika